Скочи на садржај

Oto Bihalji Merin-polimat prošlog veka

Oto Buhalji-Merin jedan je od najznačajnijih istoričara umetnosti u bivšoj Jugoslaviji. Posebno je zaslužan za promovisanje naivne umetnosti jugoslovenskih umetnika u posleratnom periodu , kao i za širenje ideja angažovane umetnosti u međuratnom periodu. Posetili smo njegov legat u Beogradu, i razgovarali sa novinarom Andrejem Ivanjijem koji je blisko sarađivao sa njim u svojoj mladosti.
Oto Bihalji-Merin rođen je u Zemunu, 3. januar 1904. godine kao treće dete u porodici jevrejskog porekla Davida Bihalija i Klare Šenman. Kasnije je svoje prezime,sticajem različitih okolnosti promenio u Bihalji-Merin. Tokom svog dugog života Oto se bavio likovnom kritikom, književnošću, slikarstvom i bio  jedan od najznačajnijih intelektualaca u Jugoslaviji. Pisao je pod pseudonimom Peter Tene, tj. Pjer Merin u vreme kada je u međuratnom periodu, kao komunistički opredeljen aktivista, objavljivao u evropskim izdavačkim kućama.

Oto Bihalji Merin

Novinar Andrej Ivanji, sa kojim smo saradjivali tokom pisanja članka,   imao je priliku da, kao mladić, upozna Bihaljija. : "Bihalji je bio jedan od poslednjih intelektualnih dinosaurusa i svedoka nastanka komunističke ideje dvadesetog veka. Njegova pojava delovala je zbunjujuće na mlade ljude, barem na mene. Insistirao je da ga oslovljavam sa "ti". Meni, klincu sa svojih osamdeset godina iz inata se obraćao sa "vi", sve dotle dok to konačno nisam uspeo da prelomim preko jezika. Stari običaj iz komunističke partije, rekao je, nemačke socijaldemokrate se i danas jedni drugima obraćaju sa "ti". Posle raznih manipulacija sa pojmom komunizma, ofucanim usled idolopoklonstava, pod uticajem kičerskih, melodramatičnih, nametljivih partizanskih filmova i školstva, štafeta mladosti i ostalih gluposti, pored Bihaljija sam uspeo da shvatim da je ideja komunizma u suštini jednostavno ideja borbe za pravednije društvo, da nema veze sa granicama i državnim poretkom. Zbog kritičkih stavova Bihaljija nisu popularisali u Titovoj Jugoslaviji, a zbog toga što je čovek bio komunista svakako ga neće slaviti u današnjoj Srbiji. Mislim da bi mu to bilo svejedno". Pred kraj života Oto je  počeo  da piše svoju autobiografiju pod naslovom „Moj lepi život u paklu“

Bihalji je sarađivao i dopisivao se sa brojnim slavnim ličnostima 20. veka: od Brehta, Tomasa i Hajnriha Mana, preko Malroa, Sartra i Gorkog do Hemingveja i Foknera. Njegov društveni i intelektualni angažman u međuratnom periodu bio je podređen borbi protiv nadolazećeg fašizma u Italiji i Hitlerovog nacional-socijalizma u Nemačkoj. U Beogradu je studirao slikarstvo i istoriju umetnosti, a studije je nastavio u Berlinu gde je počeo da objavljuje književne i filozofske tekstove na nemačkom. Tomas Man je smatrao da je Bihalji jedan od najboljih stilista nemačkog jezika.  Zajedno sa filozofom Đerđom Lukačem radio je u čuvenom nemačkom časopisu levih intelektualaca "Die Linkskurve" (leva krivina).

Autorske i koautorske knjige Oto Bihalji Merina

Godine 1928. vratio se u Beograd, gde je radio kao  pilot ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. U tom periodu je zajedno sa bratom Pavlom Bihalijem osnovao je časopis "Nova literatura" i izdavačku kuću Nolit. Izdavali su knjige Džeka Londona, Maksima Gorkog, Remarka, Hajnriha Mana, Sinklera Luisa, Džona Stajnbeka, Isaka Babelja. Objavljivali su ono što je prkosilo tadašnjoj cenzuri,  levičarsku i socijalno kritičku literaturu . Ubrzo se vratio vratio u Berlin gde je nastavio svoje društveno angažovano delovanje. Na jednom od putovanja 1930. godine upoznao je svoju buduću suprugu Lizu Kestler sa kojom je ostao u braku do svoje smrti. Do 1936. godine radio je kao novinar i publicista, živeći na relaciji Francuska – Švajcarska. Od te godine postaje i član internacionalnih brigada u španskom građanskom ratu, gde se na strani republikanaca borio protiv snaga generala Franka. Kao reakciju na Hitlerov progon moderne umetnosti, Bihalji je pod pseudonimom Peter Tene, uz predgovor Herberta Rida 1938. godine, napisao Modern German Art.

Za svoje zasluge , šesdesetih godina u Austriji dobio je Herderovu nagradu za povezivanje naroda putem umetnosti, a onda još čitav niz plaketa, ordena. Posebno treba istaći da je prvi Jugosloven  u Nemačkoj , koji je dobio  krst za zasluge zbog odbrane nemačke umetnosti od nacizma. Pred početak Drugog svetskog rata, uz pomoć Tomasa Mana, dobio je dozvolu za iseljenje u Ameriku. Ipak, vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju gde je ubrzo bio zarobljen kao oficir. Rat je preživeo zahvaljujući tome što je bio u zarobljeničkom vojnom logoru posle kapitulacije kraljevske jugoslovenske vojske. U zarobljeništvu je uradio čitav niz portreta zarobljenih oficira. Posle rata, Bihalji se vratio u Beograd i do smrti 1993. živeo u stanu u Nemanjinoj ulici 3, koji je 2022. godine otvoren za javnost kao deo Muzeja naivne i marginalne umetnosti u Jagodini.  Stan Bihaljijevih u Nemanjinoj ulici, prepun  je vrednih umetničkih dela, knjiga, rukopisa, fotografija, prepiski. On je takođe interesantan iz ugla ljubitelja mid century dizajna, jer je nameštaj originalan primer uređenja enterijera iz sredine 20 veka.

Ambijent stana Bihaljijevih

Muzej je inicirao i osnivanje Fonda Oto Bihalji Merin u znak sećanja, a počev od 2009. godine na najvećoj međunarodnoj manifestaciji – Bijenalu naivne i marginalne umetnosti, periodično se dodeljuje počasno priznanje Oto Bihalji Merin  za izuzetne doprinose na polju afirmacije naivne i marginalne umetnosti. Stan Bihaljijevih u Nemanjinoj ulici, prepun  je vrednih umetničkih dela, knjiga, rukopisa, fotografija, prepiski. On je takođe interesantan iz ugla ljubitelja mid century dizajna, jer je nameštaj originalan primer uređenja enterijera iz sredine 20 veka.

Oto Bihalji Merin je umro u Beogradu 22. decembara 1993.godine. Stan Bihaljijevih u Beogradu  postao je  Legat Muzeja naivne i marginalne umetnosti iz Jagodine.

Pripremila: Angelina Mladenović

Posebno se zahvaljujemo Andreju Ivanjiju na pomoći u pisanju ovog članka.